Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

недеља, 7. новембар 2010.

Objektivom po Srbiji - Bečkerek, Petrovgrad, Zrenjanin...više od dvadeset nacija u istoj kući

Kada čovek krene ravnom i poluuspavanom banatskom ravnicom, te stigne nadomak najvećeg banatskog grada Zrenjanina, teško mu dopire u svest da se za ovaj grad, na ovom mestu, zna sedam vekova. Naprosto je teško zamisliti kako bi grad u ravnici, neopasan bedemima i rovovima, bez prirodnih odbrambenih prepreka neprijatelju osim jedne reke, mogao odoleti iskušenjima srednjevekovnih turskih osvajanja, a zatim i osvajanjima svih drugih koji su vladali ovim prostorima.
Ostavština u nekakvom fortifikacijskom smislu gotovo da ne postoji na području, ali arhitektura vremena koje u svojim percepcijama mnogi vezju za ratove, zastave, utvrde i bitke, više je nego izdašna, i to ne samo u gradu, već i u okolini, a pri čemu apsolutno prednjači Kaštel u Ečkoj, jedna prava poslastica za svakoga od nas.
I, naravno, čitav kraj oko Ečke, sledeći poslednje kilometre Begeja pred njegovim ušćem u Tisu, postao je značajna destinacija za sve ljubitelje prirode, tradicije, ali i kulinarstva, koji će, pre svega u Carskoj bari, te brojnim etno restoranima oko ribnjačkih jezera, ali i Belom Blatu koje je uspelo da oskudne darove prirode na gotovo magičan način iskoristi da plasira svoje proizvode u čitav svet, pronaći ono što će na najlepši način ispuniti njihove duše, stomake ili nepca.
Zrenjanin odavno nije samo grad, već polako iznova formira jednu integralnu mini regiju u kojoj će moći da ponudi gotovo sve posetiocu koji dođe da poseti jedan od najlepših naših gradova.
Bilo da ga poseti tek onako, bilo da odluči da u njemu, recimo, dočeka i ponekad Novu godinu....



Ipak, od momenta ulaska na ulice samog grada, sve je jasnije da je atmosfera koja se nameće svakim pređenim metrom ka centru grada, zapravo kreirana dugo, dugo, zapravo vekovima iza nas. I prve građevine koje srećemo nas uverevaju u to. Usred mirnog i relativno tihog okruženja koje predstavlja Zrenjanin za posetioca, istorija ovih krajeva jasno je oslikana na arhitekturi. Razvoj kulture i ekonomski procvat grada, direktna je posledica upravo nedostatka ratova, koji za ovaj grad praktično završavaju već u osamnaestom veku, te nadalje samo povremenim promenama globalne vlasti, Zrenjanin deli sudbinu ostalih mesta u okruženju, ali ne trpi značajnija ratna razaranja. O tome govori i činjenica da je na samom početku osamnaestog veka, dogovorno srušena Bečkerečka tvrđava i od tada stanovnici ovog grada uglavnom na ratove gledaju nekako iz prikrajka, praktično bez karte za prvi red.
Grad se od tada posvetio lepoti...i, isključivo lepoti.
Sredinom prethodnog veka, privredni razvoj je dobio toliki zamah da je Zrenjanin vrlo lako postao centar Banata u skoro svakom smislu, a onaj stari laloški duh ravnice, uz umerenu ali pomalo dominantnu notu aristoktaskog šarma koji su boravci nemačkih vlastelina ostavili za sobom, valjalo je očuvati usred tog privrednog zamaha.
Saobraćaj je postajao sve veći problem, a potom i voda, širenje grada neumitno je zagazilo u nekadašnje industtrijske zone i očas posla se i šinski splet ranžirne stanice našao u centru grada.
I, polako ali sigurno, Zrenjanin se odvajao od svoje okoline, podelivši oblast koju smo nekada znali kao poprilično jedinstvenu, na samo gradsko područje koje se i dalje borilo da izbalansira privredni razvoj i očuvanje svoje duhovne komponente, i okolinu koja sada dobija jedan sasvim drugi značaj.
Lečilište Rusanda, banja sa jezerom, ponovo postaje nekako zasebno, u našim glavama odvojeno od Zrenjanina, te više nekako nije kod Zrenjanina, već je sada kod Melenaca...
Ipak, nakon tog velikog privrednog razvoja, naišle su devedesete, u privrednom smislu pokazaće se, apokaliptične po upravo privredu Zrenjanina. Čak ni polako, već naprotiv, poprilično ubrzano, ta privreda se gasi suočena sa gubitkom tradicionalnih tržišta, kao i nesposobnosti da se prilagodi novim trendovima dovoljno brzo, i Zrenjanin, poput čitavog Banata, ali i Srbije, tone do one tačke u kojoj počinje tavorenje i jedan veliki zimski san.








Arhitektura je ono što pleni svakim korakom kroz grad, fascinantno je što se može ne samo videti, već i osetiti brižljivost u izboru stila, ali i planska gradnja odabranim stilovima, savršeno uklapanje naizgled nespojivog i jedan gotovo neprimetan prelaz između istorije i savremenog. Koliko je potrebno vremena da se čovek navikne da pogled koji mu se pruža preko reke nije pogled na nadaleko čuvene zgrade parlamenata poznatih svetskih prestonica, te da mu pogled zapravo nije odlutao dalje od Zrenjanina?

Uh, pa baš dosta vremena treba. Prosto čovek ne može da prestane da misli na sličnosti, jednostavno je asocijacija isuviše snažna...a istina je da dok gleda, zapravo ne stoji na obali Dunava između Budima i Pešte, ne stoji na obali Temze, već je i dalje u Bečkereku, odnosno Petrovgradu, odnosno Zrenjaninu.




 

Zajaziti reku je već viđena stvar. Hoće domaćin da stvori sebi jezerce pa to ti je. Zajazi reku, pa ga tuže, pa se tuži, pa ovako, pa onako, ali nekako sva ta jezerca na kraju opstanu. E sad, pregraditi vodu tako da dobiješ dva jezera, ali da između ta dva jezera ostane most koji više ne spaja nijednu obalu, to sam video samo u Zrenjaninu. I hajde sad da se čovek ne popne na taj most, a da ni sam ne shvati zašto se popeo i odakle taj poriv...ma haj'te molim vas...






4 коментара: