Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

субота, 31. децембар 2011.

Objektivom po Srbiji - Lepenski Vir, obnovljeni dragulj na Dunavu

Godina 2009., mesto na kome okušavamo nekakvo događanje je jedan od naših najstarijih arheoloških lokaliteta, i verovatno najčuveniji - Lepenski Vir. Mi bismo u Muzej, ali, izgleda da neće moći...započeta rekonstrukcija. Dakle, ne renoviranje, već rekonstrukcija, kažu. Smeškamo se i odlazimo dalje, misleći se kako posle rekonstrukcije treba očekivati uglavnom isto ono što je bilo, samo eventualno okrečeno, sa ponekim cvetnim aranžmanom basnoslovno plaćenim, kao što smo i navikli kada su u pitanju "rekonstrukcije" kod nas.
Godina naredna, 2010., isti pokušaj, ali i isti odgovor. Smešak je isti na našim usnama, samo za par nijansi kiseliji. Ala traje, k'o da će neko svetsko čudo da naprave...
Godina 2011. Kažu, sad će, ali još nije. Najesen će. Osmeha više nema, samo rezignacija i apsolutno nepoverenje u informaciju.

Konačno, najesen je otvoren ponovo za posetioce.
Osmeh se zaledio na licu, a donja vilica se lagano oteglila naniže, kao u crtanom filmu. Znam da zvuči neverovatno, ali zaista je rekonstruisan muzej, i zaista je napravljeno pravo malo čudo, čudo sa sjajnim pogledom na svu snagu i širinu Dunava. Otprilike, nešto poput ovoga:


Parking i pristupni plato, nažalost, ostali su isti. Netaknuti čak. Šteta, jer oni treba da budu svojevrsna ambalaža za ono što nam je dizajner ovog malog čuda ponudio. No dobro, zažmiriš i prođeš, kako reče jedna meni bliska osoba :)

Rustikalni ambijent sa kućicama u nekoj mešavini srpskih stilova gradnje nabijača sa blatom i ćeramidom u glavnoj ulozi, dominira i ovde, i to sve do novoformirane i osvetljene staze koja vodi, u stilu primorskih staza, uz Dunav sve do samog muzeja.




I konačno, tu smo...utisak ne treba prepričavati, a valjda ga je i nemoguće prepričati. Taj prvi momenat kada se približimo i izbijemo ispred samog muzeja, zaista ume da oduzme dah.




Unutra je u amfiteatarskom stilu izložen sažetak arheoloških iskopavanja na kosoj površini koja se spušta od galerije za posmatranje direktno ka samom Dunavu. Pogled na Dunav mi se krade, a opet se teško odvaja od arheoloških kulisa i oznaka. Velika dilema ako se stigne u muzej samo na  brzinu :)


Amfiteatar za predavanja, projekcije i prezentacije, sasvim solidnog kapaciteta. Obzirom na nepostojanje smeštajnih i boravišnih kapaciteta u neposrednoj blizini, jasno je zašto su izostali kongresni standardi koji bi dodatno omogućili komerijalizaciju do eventualnog ekonomskog osamostaljenja ovog kompleksa.










Sala sa eksponatima je onaj deo koji naše ushićenje spušta na zemlju i pruža nam sve one informacije koje vodič uglavnom prelista ali se ne zadubljuje u njih ukoliko neko baš nema posebnu želju. Ustvari, adekvatniji izraz bi bio prihvatanje posle spuštanja na zemlju od ushićenja, a ne baš spuštanje :)





Priroda je možda i najsnažniji adut kada se izostavi sam muzej. Možda to iz tastature očitog zaljubljenika u vodu, a posebno u >Dunav, zvuči i malo subjektivnije od uobičajenog, ali kako to kažemo za kozu i za njen rog...neka svako donese zaključak sam, sa ovih slika:






Lepenski Vir je na području Donjeg Milanovca, u opštini Majdanpek i do njega se kopnenim putem stiže uglavnom iz dva pravca. Predstavlja jedno od najčuvenijih arheoloških lokaliteta kod nas i godinama je bio nezaobilazna atrakcija u ovom delu zemlje. Interesovanja su se izmenila i neke tradicionalne stvari ustuknule su pred novim talasom komformizma, kome je jedna od glavnih karakteristika spoljni izgled, ili takoreći - ambalaža. Muzej je dobio svetski lepo dizajniranu ambalažu u kojoj je i upakovana suština na putu da obnovi svoj nekadašnji i već pomalo zaboravljeni sjaj. Retko to kažem za čekanje, ali ovaj put je vredelo.

Нема коментара:

Постави коментар