Nešto kao reč dobrodošlice...



Kao i u fotografisanju, tako i u izboru i prikazu fotografija na stranicama pred nama, trudio sam se da na neki vedriji i lepši način istaknem one izuzetnije momente iz relativno dosadne svakodnevnice i obogatim ih fotografijom koja bi mogla gledaoca da bar nakratko odvuče na neku drugu, lepšu stranu.
Ne znam da li sam i koliko uspeo u tome, ali znam ko će znati... svako ko se zadrži na ovim mojim stranicama.

Svakom posetiocu želim da uživa na stranicama ovog Bloga bar upola koliko sam ja uživao u ideji da neke svoje lepe momente podelim sa drugima.

Претражи овај блог

Пратиоци

среда, 19. март 2014.

Objektivom po Srbiji - Orašac i istorija isklesana krvlju, barutom, čašću i hrabrošću

Među onima koji me poznaju, sasvim sigurno nije novost da lično ne preferiram velika istorijska žrtvovanja ljudi pod većinom izgovora koje nam istorija beleži, te ih shodno takvom razmišljanju i ne volim veličati. Ponajviše iz iskustva koje mi jasno govori koliko nepovratno tragičan i koban uticaj takva veličanja mogu imati na ljude... Ipak, postoje istorijski momenti u kojima žrtvovanje predstavlja krajnju neophodnost i neminovnost, a jedan takav momenat je i Prvi srpski ustanak. Iako je Drugi srpski ustanak obeležilo daleko manje krvi i žrtava uz daleko više diplomatije i mudrosti, nikako ne bi bilo dobro ne videti da je to bilo moguće samo kada je krvavi Prvi ustanak bio u još tako svežem pamćenju Turcima. Dakle, ipak je to jedan od momenata kada se moralo...


I tako...zastaneš malo, parkiraš, izađeš iz kola, siđeš sa motora, prošetaš.
O da, istorija svuda okolo, muzej, spomenik, crkva, vinogradi i jaruga u kojoj je sve počelo. Sve je tu, scenografija je postavljena, zavesa se lagano diže i shvataš da si na daskama, okrenut publici, odjednom učestvuješ u istoriji. Neobičan osećaj, samo posebna mesta i prizori mogu da ga izazovu u čoveku.
Onda se zagledaš u publiku i kada shvatiš zašto ti je publika poznata, dobiješ želju da se prepustiš...i, to je i najbolje, sada se prepustiti istoriji i vekovima da vode dalje. Ostaješ mali statista na sceni, ostaješ napeta publika i za trenutak postaješ neko drugi...  Karađorđe? Nemam pojma, očas posla postaneš neki drugi junak, neki vojvoda, neki barjaktar, neki heroj...neobičan osećaj, baš neobičan...






























Нема коментара:

Постави коментар